Online sastanci

A onda se dogodio Covid. Dapače, i prije nego se dogodio prvi lockdown dobili smo obavijest da do daljnjeg nema sastanaka uživo.  

Kad sam saznala da više nećemo imati sastanke uživo s pojavom Covida, iskreno, mislila sam da se "ti budisti" malo prekruto drže pravila. Ali njihova pravila i poštujem to. :)

Svi smo mislili da će potrajati kraće, ali kako se pandemijski period produživao, organizirani su online sastanci. Kako u svemu, tako i kod nas. 

U početku sam bila na svakom sastanku. I čitave dvije godine sam bila na većini sastanaka. Trebalo mi je. Željela sam. Da me netko pitao koju godinu prije hoću li biti na takvim sastancima - rekla bi da su jako male šanse. Ne volim sastanke. Ali bila sam vedrija nakon tih sastanaka. Pa sam dolazila po vedrinu. K ljudima koji su isto prolazili svoje izazove i svejedno organizirali sastanke, pripremali teme, materijale, svoja iskustva. Nekako sam htjela biti na njima. Nekako mi je bilo važno. 

Među najvećim prednostima online sastanaka bilo je to što su sad mogli biti organizirani češće i to što su mogli prisustvovati ljudi iz cijele Hrvatske. Sastanci uživo su lokalni i tako su se ljudi i nalazili - lokalno. Ovako smo ipak bili brojniji i mogli smo se i bolje povezati i uvijek bi netko pitao - kako si. Upoznala sam i druge članove. Svidjela mi se predanost. Trud koji su ljudi ulagali dobrovoljno. Toga mi je nekako uvijek falilo u životu - ljudi koji se dobrovoljno trude - kako bi svjesno nešto promijenili, a ne zato što ih je život natjerao na to. Ljudi koji žele izazove i koji sa mnom žele pričati o tome, na način koji dijelom razumijem, a dijelom tek želim razumjeti.

Nekako neprimjetno sam dopuštala da me ova praksa i ova zajednica mijenja. Koliko god sam imala otpora čim bi primijetila da se mijenja u meni nešto što nisam svjesno birala - nastupila bi mekoća, još malo više otvaranja i shvaćanje da se približavam sebi, a ne udaljujem. 

Chantala sam. Nekad puno. Nekad malo. Činilo se kao da se ne mijenja ništa. I kao da se nešto mijenja, nešto moje, bitno, neopipljivo. 

Jedna od važnih stvari koju u početku kažu je da chantaš za cilj. Da nije poanta da slijepo vjeruješ da ovo radi ili ne radi, nego da uzmeš cilj koji želiš i chantaš za njega. Bilo koji cilj ili želju koju imaš. U početku je lakše s jednostavnim, materijalnim ciljevima. Brže dođu rezultati. 

Imala sam i neke ciljeve. 

Sudjelovala sam na sastancima i aktivnostima. Osjećala sam se kao dio, ali još uvijek nisam osjećala da mogu zatražiti Gohonzon i postati i službeno budistica. Nekako nisam razumjela kako je to moguće za mene kad periodički posumnjam i pitam se čemu sve. Kako u budizam, tako i u cijeli svoj život.

Poželjela sam da kroz budizam, kroz praksu koja mi se svidjela, mogu doprijeti u dubinu svog života.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Sumnje i istraživanje

Čudno je malo to kad chantaš neku mantru. Zapitaš se povremeno je li s tobom sve okej. Mislim, ne znam kako druge, ali mene nisu od djetinjstva učili čudnim mantrama. :))) Istodobno je nekako razumno - ako nakon ponavljanja neke mantre možeš biti hrabrija, čišća, stabilnija, sretnija verzija sebe... onda to chantanje radi nešto dobro. I skroz je razumno nastaviti s onim što ti radi dobre pomake. Još jedan od razloga je bio taj što sam si ciljeve postavljala godinama i nekako sam nekim neodređenim sustavom uspijevala ostvariti dio njih, ali samo donekle. Onda bi stala i odustala. Nekako duboko nisam vjerovala da su moje želje dovoljno bitne ni da su moguće. Što je nevjerojatno jer je u mojoj prirodi misao da smo SVI tu da bi bili sretni i da bi ostvarili duboke želje svog srca.  I, kao, to vrijedi za SVE osim za mene.  Ciljeve vezane uz Daimoku (chantanje Nam Myoho Renge Kyo) sam dugo pisala pa preslagivala. S jedne strane nisam vjerovala da su mogući, a s druge strane bi stavi...
Pročitajte više

Prvi sastanci

Ovaj post sa svoje dvije početne rečenice čeka od 18.10. 2021. Bome se načekao. :) Važna mi je tema, ali mi je teško pisati toliko unazad. Čini se kao da ću propustiti bitne dijelove. Vjerojatno i hoću, ali bolje je da napišem koliko god mogu i sjećam se pa da što prije dođem do sadašnjeg trenutka. Sadašnjost će valjda biti lakše pratiti, obično bude tako :) Dakle, prvi sastanci... Prvi sastanak na kojem sam bila bio je i prvi sastanak nakon ljetne pauze, tako da je, s obzirom na to da se radi o Hrvatskoj, bilo dosta ljudi. Ljudi različitih dobi, kultura, jezika, iz različitih zemalja, različitih životnih priča, različitih iskustava i različitih izazova. A svi su imali istu stvar zajedničku - prekrasnu energiju. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam senzibilna na tuđe energije i povlačim na sebe ljudske priče. Često bi tuđe probleme uvukla u sebe i pokušavala ih nekako preuzeti da drugima bude lakše. Sumnjam da im je bilo lakše, ali meni je počelo stvarati takve težine i terete, a nisam...
Pročitajte više

Još malo sastanaka

Odlazila sam na sastanke u Zagrebu i iako nisam znala zašto idem i što ja tamo radim... prirodno mi je bilo dolaziti, a začudno kako bi se vraćala s lijepom energijom i drugačija.  Svidjelo mi se zajedničko chantanje, svidjela mi se otvorena podjela iskustava. Studijski sastanci su mi bilo malo manje zanimljivi jer smo čitali tekstove i raspravljali o njima i nisam baš znala što bi trebala reći o budizmu u koji nisam upućena. Ali sam pričala o sebi i kako ja to vidim. Ne znam kako su me doživjeli, ali nisam se osjetila isključenom zato što sam ja ja. Niti sam se osjetila posebnom, boljom, drugačijom. Zašto bi se trebala osjetiti išta od toga? Ne bi. Ali većinu vremena mog života sam bila to - ili čudna na loš način pa bi me izbjegavali, ili čudna na dobar, zanimljiv način... Rijetko kad bi bila doživljavana kao ravnopravni član zajednice. Ovdje sam bila ja i to se jasno i vidljivo poštovalo. I tu sam ja počela učiti poštovati druge ljude na novom nivou.  Ponekad bi gledali vid...
Pročitajte više