Još malo sastanaka

Odlazila sam na sastanke u Zagrebu i iako nisam znala zašto idem i što ja tamo radim... prirodno mi je bilo dolaziti, a začudno kako bi se vraćala s lijepom energijom i drugačija. 

Svidjelo mi se zajedničko chantanje, svidjela mi se otvorena podjela iskustava. Studijski sastanci su mi bilo malo manje zanimljivi jer smo čitali tekstove i raspravljali o njima i nisam baš znala što bi trebala reći o budizmu u koji nisam upućena. Ali sam pričala o sebi i kako ja to vidim. Ne znam kako su me doživjeli, ali nisam se osjetila isključenom zato što sam ja ja. Niti sam se osjetila posebnom, boljom, drugačijom. Zašto bi se trebala osjetiti išta od toga? Ne bi. Ali većinu vremena mog života sam bila to - ili čudna na loš način pa bi me izbjegavali, ili čudna na dobar, zanimljiv način... Rijetko kad bi bila doživljavana kao ravnopravni član zajednice. Ovdje sam bila ja i to se jasno i vidljivo poštovalo. I tu sam ja počela učiti poštovati druge ljude na novom nivou. 

Ponekad bi gledali video snimke iz Japana. To sam najmanje razumjela, ne zbog japanskog. :)
To i danas ne razumijem sasvim, a i podsjeća me na periode mog života koje sam nekako završila pa se ni ne trudim razumjeti na silu. Ima vjerojatno jako puno slojeva i ovog budizma i života koje nikad ili još dugo neću razumjeti. Za mene je to bilo novost jer sam u svom životu imala sposobnost razumijevanja veću od prosjeka kojim sam bila okružena. I tolerancije i empatije i strpljenja prema drugima. Ovdje sam došla u priliku mijenjati sebe da budem bolja osoba. Bolja jer to želim, ne jer to itko od mene traži. 

Sudjelovala sam na generalnom godišnjem sastanku jer je tom prilikom prijateljica primala svoj Gohonzon i tako službeno postala budistica. Cijeli taj sastanak ljudi su se stvarno trudili jedni drugima pomoći u organiziaciji. Nisu bili ljuti jedni na druge ako bi nešto zapelo, pomagali su, slušali, pogriješili, ispričali se, zahvalili. Nisam voljela takve forme, dapače, i danas sam skeptična prema ljubaznosti jer sam prečesto doživjela lažnu ljubaznost. Ne kažem da je dobro biti bezobrazan, ali ja sam radila bila iskreno bezobrazna nego lažno ljubazna i takvi ljudi su mi uvijek bili bliži. Ovdje su zaista jedni drugima htjeli iskreno pomoći i htjeli su da taj događaj bude što bolji. 

Moguće da je takva energija u timovima i sportovima, ne znam, nisam se nikad bavila timskim sportom. Sastanak je bio služben i stvarno je dugo trajao. Malo je bilo zamorno biti tako dugo u hotelu, ali osjećaj nakon toga je opet bio - nekako pročišćen. 

I tako sam i početkom 2020. krenula na sastanke i nekako u svom životu počela govoriti DA na neke pozive. Malo sam se više otvorila ljudima i dala malo više prostora i povjerenja životu. 

Otišla sam na tjedan dana na Erasmus edukaciju s nepoznatim ljudima gdje smo se pripremali za spavanje u prirodi u veljači, učili zajedništvo kroz razne metode i tehnike i odmaknula se od svog života za jedan malo veći korak nakon dugo vremena. 

Nakon toga sam otišla s prijateljem tjedan dana na more gdje smo se družili i pripremali kreativne radionice za neke buduće dane. 

Možda bi nekadašnjoj meni to bilo lako i normalno, možda i nekome drugome, ali za mene u tadašnjem stanju ovo je svakako bio dokaz hrabrosti u porastu. 

Nisam mogla biti skroz sigurna je li to direktna posljedica chantanja ili nije... ali nekako sam imala osjećaj da možda ipak je.