Prvi sastanci

Ovaj post sa svoje dvije početne rečenice čeka od 18.10. 2021. Bome se načekao. :)

Važna mi je tema, ali mi je teško pisati toliko unazad. Čini se kao da ću propustiti bitne dijelove. Vjerojatno i hoću, ali bolje je da napišem koliko god mogu i sjećam se pa da što prije dođem do sadašnjeg trenutka. Sadašnjost će valjda biti lakše pratiti, obično bude tako :)

Dakle, prvi sastanci...

Prvi sastanak na kojem sam bila bio je i prvi sastanak nakon ljetne pauze, tako da je, s obzirom na to da se radi o Hrvatskoj, bilo dosta ljudi. Ljudi različitih dobi, kultura, jezika, iz različitih zemalja, različitih životnih priča, različitih iskustava i različitih izazova. A svi su imali istu stvar zajedničku - prekrasnu energiju.

Dugo mi je trebalo da shvatim da sam senzibilna na tuđe energije i povlačim na sebe ljudske priče. Često bi tuđe probleme uvukla u sebe i pokušavala ih nekako preuzeti da drugima bude lakše. Sumnjam da im je bilo lakše, ali meni je počelo stvarati takve težine i terete, a nisam znala kako se s tim nositi. I dalje bih, kad bi bila u društvu ljudi koji imaju probleme koje ne žele riješiti, pokušala pomoći i preuzimala na sebe ono što nije moje i nije moguće riješiti. Kad je postalo previše, postala sam i gruba prema ljudima, da se bilo kako zaštitim. Uvijek sam izbjegavala skupine ljudi i gužve jer tu nisam imala nikakvu zaštitu - skupila bih sve. 

Ovo je možda prvi put da sam bila okružena ljudima svjesnima da su njihovi izazovi njihovi, a moji moji. Da je svačiji izazov njegova odgovornost i njegova prilika za rast, pobjedu nad izazovom i probijanje na novi nivo. Ali smo tu istodobno jedni za druge - da se ohrabrimo, inspiriramo, podsjetimo. Podijelimo iskustva. 

Zato mi je energija te grupe bila lagana. Zdrava. Nisam skupljala tuđe ni oni moje - jednostavno bi usmjerili energiju u zajedničko chantanje. Od prvog puta mi se svidjela ta čistoća koja je nastala u meni. 

Nisam počela Nichiren budizmom. I inače sam bila nekako "povezana sa svemirom", u međuvremu je došao reiki, meditacije i razne druge stvari. I danas ih koristim kad osjetim da želim. Svaka od tih tehnika mi daje neki drugi segment koji mi iz nekog razloga paše. Međutim ova praksa mi je najjači pomak, najsnažnija promjena i tu dobivam nekako energetski najjasnija ohrabrenja. 

Imam sumnje i krize, pitam se čemu i zašto uopće ponavljam neku mantru... očekujem od sebe velike pomake i puno chantanja, ali zapravo od prvog dana kad sam počela chantati, nisam prestala. Nekad sam samo 2-3 puta ponovila mantru, nekad sam uspijevala chantati satima. Nekad bi slijedila jasnu unutarnju potrebu, nekad bi samu sebe skoro tjerala u nadi da ću brže promijeniti životne okolnosti. Pisat ću o sumnjama u jednom od idućih postova. 

Sad se želim vratiti na taj početak. Znači prvo što sam osjetila je ta drugačija i, meni, zdravija energija. Osjetila sam se dobrodošlo, ljudi su bili jako prijateljski, ali nisu bili nametljivi. Na nametljivost sam isto hiperosjetljiva i nesvjesno se počnem braniti svojim raznim obrambenim mehanizmima. Ovdje se nisam imala od čega braniti. Jednostavno je bilo prirodno biti ja tamo. 

Na drugi sastanak sam došla sama, bez prijateljice. Taj dan nas je bilo samo troje. Prije nego sam pokucala na vrata, čula sam da unutra pričaju talijanski. Kad sam ušla pokušali su se zbog mene prebaciti na engleski ili hrvatski, ali sam ih zamolila da sve bude na talijanskom. To je bila prva promjena koju sam primijetila u svom ponašanju. Izrazila sam svoju želju (talijanski mi najdraži strani jezik) što inače ne radim lako, napravila sam to pred skoro nepoznatim ljudima, usred bijelog dana i trijezna. Zašto kažem trijezna? Zato što bi inače talijanski pričala samo na druženjima gdje bi svi popili nekoliko piva ili par čaša vina - kad je sram nestao i ostala samo želja. Trijezna sam se sramila i svog talijanskog i svojih želja. Njih dvojica su mi s puno pažnje, strpljenja i poštovanja na talijanskom polako objasnili najosnovnije postavke ovog budizma. I razumjela sam većinu, a ono što nisam sam pitala dodatno pojašnjenje - na talijanskom. Trijezna. ;)

Idućih nekoliko sastanaka nas je bilo manje. Susretljivost je i dalje bila divna, ljudi su sa mnom dijelili svoja iskustva i pokušavali mi što jednostavnije ispričati o budizmu koliko me god zanimalo. Većina toga je bilo u skladu s mojom prirodom, mojim dotadašnjim uvjerenjima. 

Mojim riječima:
Na tebi je da gradiš svoju sreću. 
Gradiš svoju sreću i kroz to druge inspiriraš i ohrabruješ. 
Sve dolazi iz tebe. 
Možeš prevazići sve. 
Mudrost, hrabrost, suosjećanje.
Poliraš svoj život - daješ mu svjetlost i sjaj, ali ne mijenjaš svoje bazni karakter. 

Za sve ovo postoje točni budistički koncepti, studije i puno primjera i iskustava, ali ovo su bili moji počeci (a i sada sam tek na početku, a prošle su, tek ili već, dvije i pol godine). 

Energija ljudi, koncepti i vrijednosti koje i sama želim živjeti, podrška, multikulturalnost i jedinstvo u jednom, dobar osjećaj nakon svakog chantanja i promjene u mom ponašanju - to su bili moji počeci.

Nisam znala koliko ću ostati, ali znala sam da to želim neko vrijeme probati prakticirati. Nisam morala raditi ništa - chantala sam sama doma, kad i koliko sam htjela. Nisam morala nikome nikada reći za to. Bio je jednostavno ponuđen alat, divna mogućnost i htjela sam pokušati.