Sumnje i istraživanje

Čudno je malo to kad chantaš neku mantru. Zapitaš se povremeno je li s tobom sve okej. Mislim, ne znam kako druge, ali mene nisu od djetinjstva učili čudnim mantrama. :)))

Istodobno je nekako razumno - ako nakon ponavljanja neke mantre možeš biti hrabrija, čišća, stabilnija, sretnija verzija sebe... onda to chantanje radi nešto dobro. I skroz je razumno nastaviti s onim što ti radi dobre pomake.

Još jedan od razloga je bio taj što sam si ciljeve postavljala godinama i nekako sam nekim neodređenim sustavom uspijevala ostvariti dio njih, ali samo donekle. Onda bi stala i odustala. Nekako duboko nisam vjerovala da su moje želje dovoljno bitne ni da su moguće. Što je nevjerojatno jer je u mojoj prirodi misao da smo SVI tu da bi bili sretni i da bi ostvarili duboke želje svog srca. 

I, kao, to vrijedi za SVE osim za mene. 

Ciljeve vezane uz Daimoku (chantanje Nam Myoho Renge Kyo) sam dugo pisala pa preslagivala. S jedne strane nisam vjerovala da su mogući, a s druge strane bi stavila sve živo što mi je palo na pamet na popis jer ako je moguće - hoću odmah sve na popis da ne bi nešto zaboravila i izgubila priliku. Onako, kao da je u pitanju sustav zlatne ribice - limitiran broj želja. :)

Zato je teško bilo vidjeti ostvaruju li se i održati fokus na njima. Jesam li bila razočarana? Ne. Bila sam nestrpljiva i nepovjerljiva. A onda često i preplašena. Zato što bi osjetila da moram ući dublje u sebe da bi raščistila prostor, da bi promijenila neke unutarnje postavke. S jedne strane sam bila sretna zbog toga jer je bilo ohrabrujuće znati da imaš alat kojim možeš sebe transformirati - za tim sam godinama tragala. 

S druge strane je bilo jezivo zastrašujuće jer je opet u pitanju bio put za koji nisam znala koliko će trajati, što će mi donijeti i hoću li ga cijelog izdržati ili ću se, kao puno puta do tada, povući ako bude previše bolilo. 

Sumnjala sam i, osim što sam čitala puno iskustava drugih budista svuda u svijetu..., nekad bi ciljano tražila i loša iskustva. Pitala sam se je li to neki trik, prevara. Jesam li dio sekte, religije, filozofije, zajednice... Nisam htjela biti dio ničega. Nisam htjela biti dio skupine jer su skupine nekako uvijek u mojim dotadašnjim iskustvima gasile ljepotu pojedinca. Nalazila bi na poneke loše komentare u bespuću interneta... i pitala se što ako imaju pravo. Možda i imaju, ali nitko od njih nije pisao o svom osobnom lošem iskustvu, samo o percepciji organizacije. To, naspram iskustava ljudi koje sam znala, nepoznatih ljudi kojih je bilo puno u istom tom bespuću interneta i mojeg osjećaja, nije bilo dovoljno. 

Nitko me nije tjerao ni nagovarao i nekako sam svaki dan ispočetka dobrovoljno birala praksu i istraživanje o njoj. S vremenom sam prestala sumnjati u praksu, ali još uvijek znam sumnjati u to da imam u sebi sve što trebam da bi ispunila svoju svrhu u životu. Još uvijek dio mene misli da je to moguće za sve osim za mene. Ipak, dio koji radi promjene je jači, a alat koji koristim mi je odličan.

Ponekad pričam s ljudima koji prakticiraju puno desetaka godina... i kad mi kažu da i oni povremeno sumnjaju, ali se razuvjere svakim sljedećim primjerom - umirim se. Nekako ne bi htjela da mi išta u životu bude podrazumijevano, to je jedna od najvažnijih životnih vrijednosti za mene - da bude svjesno birano. Drago mi je da sumnja nije ugušena, ali opet - voljela bih doći do razine da nimalo ne sumnjam u svoju osobnu moć jer zaista mislim da mi ljudi možemo sve što nam je zabilježeno u srcu i da za to imamo sve potrebne alate.