Ciljevi i pomaci

Zapravo kad pogledam unazad od samog početka su se neke stvari lakše realizirale.

Ne sjećam se jesam li to već tada postavila kao ciljeve za koje sam chantala ili sam chantala pa su ti ciljevi dolazili do izražaja, ali s početkom prakse sam počela čitati knjige na stranim jezicima. Engleskom, talijanskom, španjolskom. Godinama sam to željela, ali nisam mogla ni krenuti jer sam znala da ne znam dovoljno, da neću razumjeti... i pokušavala sam se nagovoriti da prvo dobro naučim jezik kako bi mogla čitati na jezicima. Nekako spontano s ovim sam - samo počela čitati. Smanjio se pritisak i očekivanje od sebe da razumijem, da znam, da naučim sve. I samo sam čitala. Postupno i blago. 

Krenula sam na plivanje. To je bio dio mene koji sam duboko odlučila da mi je nedostupan. Podsjećalo me na život u Lisabonu i vezu s bivšim dečkom i tu sam valjda imala spremljeno previše boli, previše krivnje... i nisam si dopustila taj bazen. Kad sam napokon krenula, bojala sam se da je to za mene nemoguće. Ipak sam odlazila malo po malo, povremeno.

Nakon puno godina (možda 20-ak) srela sam dečka iz osnovne škole u kojeg sam bila davno zaljubljena, s njegovom djecom. Učila sam rolati u svojim 40-tima (što je isto bila pobjeda nad sramom i nelagodom) i u trenutku kad smo se sreli smo se razveselili i zapričali. Njegov devetogodišnji dječak je imao toliko pitanja da sam na kraju išla s njima komad puta, puno pričala (pogotovo s devetogodišnjakom) i puno smo se smijali. Na kraju me dječak tražio broj telefona i tome sam se toliko dugo i iskreno smijala kad sam ostala sama jer - ako me već njegov tata nikad nije nazvao, a bila sam zaljubljena - barem je njegov sin pokazao interes! :) Činilo se kao mala nebitna epizoda, ali ta oslobođena radost pokazala je da je nešto u meni drugačije. I baš u trenutku kad sam se tome razveselila - pala sam s rola i razbio mi se mobitel. To su bila dva moja straha, sputavali su me dugo da probam rolanje. Strah od pada i da ću nešto nepopravljivo uništiti. I dogodila su se oba - pala sam i razbila mobitel trajno i nepopravljivo. Ali nisam se u tome izgubila i očajavala danima i tjednima, kao nekad, tako da su se u roku od nekoliko dana posložile okolnosti tako da sam išla bratu u Rovinj - njemu je trebala pomoć oko pisanja poslovnog plana, a istodobno mu je isticala pretplata i trebao je kupiti novi mobitel. Novi mobitel je poklonio meni, a on je zadržao stari. I tako sam dobila telefon s boljom kamerom - a jako puno fotografiram i to mi radi radost i razliku. 

Kad sam se vratila u Zagreb pripremala sam i svoj poslovni plan, s namjerom da ga predam i dobijem poticaje. Predala sam ga u zadnji čas, iako su mi rekli da tada planovi ne prolaze. Odobren je, ali su mi dali prekratak rok. Nisam se usudila probati jer da sam otvorila obrt i promašila rok - izgubila bi pravo na poticaje. Odlučila sam predati iduće godine, ali već tada sam bila svjesna da bi se sve posložilo kako treba da sam se usudila. Svejedno - nisam se mogla usuditi.

Počela sam chantati za više hrabrosti.

To je jedan od primjera kako se nekad dogodi da imamo cilj i treba nam dugo da ga ostvarimo. Do nas je, nešto trebamo naučiti, steći, promijeniti u procesu. To je i razlog zašto je važno imati cilj i fokus na njemu - da bi mogao riješiti prepreku koja je ispred tebe.

Budizam me polako učio pobjedi. Davno sam izgubila želju za pobjedom, nekako je uvijek značilo da će u mojoj pobjedi netko ostati poražen, a to nisam htjela. 

Zato sam neke ciljeve ostvarila lako i gotovo neprimjetno, a neke čak i kad su mi se nudili i bili dostupni - nisam još uvijek mogla. Ponekad mi je falilo povjerenja, hrabrosti, opraštanja, razumijevanja, nježnosti prema sebi, otvaranja, želje, jasnoće... i onda bi chantanjem prolazila i kroz to. Neke stvari su se trebale iscijeliti u potpunosti da bi ponovo mogla nešto što sam davno radila s lakoćom.

Mučilo me kad ne bi ostvarivala ciljeve, kao da ne želim. Mučilo me kad bi chantala bez cilja. Iako bi uvijek imala unutarnji cilj - biti dobro, da su drugi dobro, moći, kretati se, željeti, funkcionirati... ali neki su bili nevidljivi i teško ih je bilo mjeriti. Svejedno sam chantala dalje. Nekad puno, nekad malo, nekad s vjerom, nekad čisto "da probam još danas".

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Sumnje i istraživanje

Čudno je malo to kad chantaš neku mantru. Zapitaš se povremeno je li s tobom sve okej. Mislim, ne znam kako druge, ali mene nisu od djetinjstva učili čudnim mantrama. :))) Istodobno je nekako razumno - ako nakon ponavljanja neke mantre možeš biti hrabrija, čišća, stabilnija, sretnija verzija sebe... onda to chantanje radi nešto dobro. I skroz je razumno nastaviti s onim što ti radi dobre pomake. Još jedan od razloga je bio taj što sam si ciljeve postavljala godinama i nekako sam nekim neodređenim sustavom uspijevala ostvariti dio njih, ali samo donekle. Onda bi stala i odustala. Nekako duboko nisam vjerovala da su moje želje dovoljno bitne ni da su moguće. Što je nevjerojatno jer je u mojoj prirodi misao da smo SVI tu da bi bili sretni i da bi ostvarili duboke želje svog srca.  I, kao, to vrijedi za SVE osim za mene.  Ciljeve vezane uz Daimoku (chantanje Nam Myoho Renge Kyo) sam dugo pisala pa preslagivala. S jedne strane nisam vjerovala da su mogući, a s druge strane bi stavi...
Pročitajte više

Prvi sastanci

Ovaj post sa svoje dvije početne rečenice čeka od 18.10. 2021. Bome se načekao. :) Važna mi je tema, ali mi je teško pisati toliko unazad. Čini se kao da ću propustiti bitne dijelove. Vjerojatno i hoću, ali bolje je da napišem koliko god mogu i sjećam se pa da što prije dođem do sadašnjeg trenutka. Sadašnjost će valjda biti lakše pratiti, obično bude tako :) Dakle, prvi sastanci... Prvi sastanak na kojem sam bila bio je i prvi sastanak nakon ljetne pauze, tako da je, s obzirom na to da se radi o Hrvatskoj, bilo dosta ljudi. Ljudi različitih dobi, kultura, jezika, iz različitih zemalja, različitih životnih priča, različitih iskustava i različitih izazova. A svi su imali istu stvar zajedničku - prekrasnu energiju. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam senzibilna na tuđe energije i povlačim na sebe ljudske priče. Često bi tuđe probleme uvukla u sebe i pokušavala ih nekako preuzeti da drugima bude lakše. Sumnjam da im je bilo lakše, ali meni je počelo stvarati takve težine i terete, a nisam...
Pročitajte više

Još malo sastanaka

Odlazila sam na sastanke u Zagrebu i iako nisam znala zašto idem i što ja tamo radim... prirodno mi je bilo dolaziti, a začudno kako bi se vraćala s lijepom energijom i drugačija.  Svidjelo mi se zajedničko chantanje, svidjela mi se otvorena podjela iskustava. Studijski sastanci su mi bilo malo manje zanimljivi jer smo čitali tekstove i raspravljali o njima i nisam baš znala što bi trebala reći o budizmu u koji nisam upućena. Ali sam pričala o sebi i kako ja to vidim. Ne znam kako su me doživjeli, ali nisam se osjetila isključenom zato što sam ja ja. Niti sam se osjetila posebnom, boljom, drugačijom. Zašto bi se trebala osjetiti išta od toga? Ne bi. Ali većinu vremena mog života sam bila to - ili čudna na loš način pa bi me izbjegavali, ili čudna na dobar, zanimljiv način... Rijetko kad bi bila doživljavana kao ravnopravni član zajednice. Ovdje sam bila ja i to se jasno i vidljivo poštovalo. I tu sam ja počela učiti poštovati druge ljude na novom nivou.  Ponekad bi gledali vid...
Pročitajte više