Kako sam počela s Nichiren budizmom?

Dugo sam prolazila kroz snažne unutarnje promjene i tražila način da si pomognem. Istraživala sam reiki, meditacije, kreativno i slobodno pisanje, planiranje i postavljanje ciljeva, mijenjanje navika, uvođenje birane i željene samodiscipline… 

Sve je to bilo sjajno, ali nikako nisam uspijevala doći u stanje dobrog osjećaja. Ni zadovoljstva rezultatima.

Znam da ponekad imamo intenzivne periode kad ništa nije na svom mjestu, ali kad je predugo potrajalo to stanje u kojem se ne mogu značajno pomaknuti u vanjskom, vidljivom svijetu… postala sam obeshrabrena. I bila sam loše. Predugo loše. Nisam znala što više mogu napraviti pa sam se počela prepuštati okolnostima i slušati što dalje. 

Nisam bila za psihoterapiju. Previše i sama provodim vremena u mentalu i nisam imala snage još dodatno verbalno kopati s nekim po tome. Za terapiju sportom bi možda i bila, ali da bi došla do nivoa da mi sport ima veću transformativnu vrijednost - morala bih biti u puno boljoj kondiciji nego sam bila. Art terapija se pokazala kao divno iskustvo i tu sam nalazila slobodu, odgovore na puno pitanja… i način kako napraviti male nježne pomake prema boljem. 

Ali.

Falilo mi je predanosti, dosljednosti. Povjerenja u sebe. Ohrabrenja. Pripadnosti. Osvjetljavanja puteva. I optimizma, to tad nisam ni znala da mi nedostaje. Nijedan od svih prethodnih sjajnih alata mi nije dao dovoljno toga. I tako sam jednom odlučila otići bosa na Sljeme. Doticati Zemlju stopalima i uz napor uspinjanja možda potražiti neki odgovor za sebe. 

Stigla sam tramvajem na stanicu Dolje i krenula naći poznati put, ali je u početku sve bilo toliko razrušeno da nisam znala ni gdje je tunel u kojem bi obično počinjala uspon na Sljeme. Kao da mi je život govorio - Ne, nema za tebe puta. Kao. Tako sam se osjećala. Ali život mi nije zaista govorio ništa. Pa sam si si sama, umjesto rečenice u kojoj za mene nema puta, smislila drugu - Potraži tunel, sigurno nije nestao. I vrlo brzo sam ga našla, vidio se u daljini. Prošla sam kroz prvo “nevidljivo ne”, prvu prepreku koju sam si sama zadala, i krenula prema tunelu.

U japankama hodala kroz ruševine. Nisam ponijela tenisice jer sam zemljani dio planirala proći bosa, bilo je ljeto… i japanke su se činile kao dovoljno okej izbor. Jednom sam u japankama prošla kroz jedan dio Kambodže i često se toga sjetim kad zapnem na preprekama u vlastitom gradu. Ipak, toliko je bio razrušeno da sam posumnjala da ću proći dalje. Ikad. Ikako. Tad sam ugledala radnike kako odmaraju i veselo pitala jesam li na pravom putu i može li se proći do tunela. “Može”, rekao je jedan od njih i šaljivo ponudio pomoć, “Treba li vam vodič?” Zahvalila sam i otišla dalje misleći o tome kako mogu sama. 

Mogu sama? Zaista? Želim li sama?
Hodala sam polako gore, snimala glasovne poruke prijateljicama i svakim bosim korakom prihvaćala odgovor u sebi da jednostavno… ne mogu sama. Ne onu razinu života koju želim. Da mi za veći nivo hrabrosti treba pomoć. Mom srcu treba pomoć. Želim pomoć i ne znam kako da je nađem.

Nije da nisam imala nikakvu pomoć i nikakvu podršku. Samo nisam imala onu koja mi treba. Koja treba mom srcu, mom biću. Koja treba mojoj hrabrosti kako bi nesputano (ili sputano, pa kroz prepreke) - rasla.

Zato sam ponovila svemiru, sa najviše jasnoće koju sam uspjela izvući iz sebe - Hej, da, ja - Nina, trebam pomoć i želim pomoć. Ne želim sve sama. 

Nekoliko dana kasnije našla sam se s prijateljicom za koju sam znala da već mjesecima prakticira Nichiren budizam. Njezine priče su mi uvijek bile divne, ali nisam mislila da ja isto imam “pravo” pripadati nekom svijetu koji mi je zvučao toliko prirodno i moje. Koji sam od početka njenih priča prepoznala, ali se nisam usudila reći (ni pomisliti) - I ja bi bi to!

Ispričala sam joj kako sam i ona me blago i nenametljivo pitala želim li doći na jedan sastanak. Sve u meni je zasvijetlilo od olakšanja što me netko čuo. Naravno da sam htjela. Vjerojatno sam to oduvijek htjela.

Pozvana sam na idući sastanak i tamo sam otišla s dubokim mirom i osjećajem da je sve u redu. Bio je 10.09. 2019. i tamo je počeo moj susret s Nichiren budizmom.

Danas pišem ovo iz zahvalnosti za mnoge stvari koje sam prošla u protekle dvije godine kroz ovu praksu. Chantajući Nam myoho renge kyo i uz podršku Nichiren budista koje sam upoznala kroz protekle dvije godine.

Točka na kojoj sam sada je zapravo tek nježni početak i osjećam da želim produbiti svoju praksu, naučiti više, chantati posvećenije i transformirati svoj život na taj način. Zbog stvari koje se u meni bude i učvršćuju kad chantam, kad slušam tuđa iskustva ili kad dijelim svoja.

I velika zahvalnost koja se sve više oslobađa i koju sve češće duboko osjetim.